Patnja nakon gubitka djeteta - tema o kojoj se premalo govori

Nedavno je Mark Zuckerberg progovorio o svojoj obiteljskoj tragediji vezanoj uz gubitak djeteta. Kada čujete da jedan od najmoćnijih svjetskih parova govori o borbi s trudnoćom i pobačajem, to svakako otvara oči i skreće pažnju na tragediju koja obilježava život zauvijek. Svaka riječ kojom pokušate opisati osjećaj praznine i tuge koja ostaje nakon takvog događaja doima se nedovoljno jakom. Žena koja je u svojoj blizini doživjela tu situaciju odlučila je o njoj progovoriti za Huffington Post.

Kao medicinska sestra na ginekološkom odjelu, ne susrećem se često sa slučajevima pobačaja jer ga većina žena doživi kod kuće i često nije potrebna liječnička intervencija. Ako i jest, žene se brzo puštaju na kućnu njegu ili se eventualno šalju na neki drugi odjel - kao da nikad nisu ni bile trudne. 

Iako osobno nisam iskusila tu vrstu gubitka, imala sam priliku njegovati ženu koja je. Bilo je to na početku moje karijere. Trudnica je primljena u bolnicu zbog grčeva u trbuhu. Ušla je u bolnički toalet i neko vrijeme nije izlazila. Otvorila sam vrata da provjerim je li dobro. Stajala je ondje spuštenih gaćica i okružena krvlju. Stisnula je oči u bolnom grču kao da nije željela vidjeti i prihvatiti to što joj se dogodilo. 

Nisam znala što mi je činiti jer nikad se dotad nisam brinula o ženama koje su trudne samo 12 tjedana. Pokušala sam se prisjetiti što sam učila u školi o ranoj trudnoći i o tomu kako fetus u tom stadiju uopće izgleda. Jesam li je trebala odvući do njezinog kreveta i ubrusom pokupiti s poda ono što je dotad bilo njezino dijete?

Primila sam je za ruku i polako je odvela do sobe. Sjela sam pored nje na krevet i nježno je zagrlila. Plakala mi je na ramenu dok joj nije došao partner. Pripremila sam je za porođaj kao i svaku drugu ženu jer joj bolovi nisu prestajali. To je bio znak da nije sve izašlo. Zahvat je bio brzo gotov i žena više nije bila trudna. 

Sjećam se kako je nakon toga rukom grlila trbuh s ispraznim pogledom u očima. Žene puno teže podnose gubitak djeteta nego muškarci. One su te koje se osjećaju slomljeno i nepotpuno. Muškarci u tim trenucima moraju biti čvrsti jer trebaju svojim partnericama biti dostojna podrška. 

Možda žene ne vole govoriti o pobačaju iz straha da će ih okolina osuđivati jer, na kraju krajeva, nisu zapravo rodile. Možda nisu držale svoje dijete u naručju, ali to uopće nije važno - nosile su dijete u sebi. Žene su nakon pobačaja sklone kriviti sebe jer nisu bile u stanju zadržati dijete i iznijeti trudnoću do kraja. Možda je sve to doprinijelo nemiloj kulturi prešućivanja tragedije.

Sada, godinama poslije, još uvijek s vremena na vrijeme pomislim na tu ženu i pitam se sjeća li se ona da sam baš ja svjedočila njezinu gubitku. Ne znam je li se ikomu povjerila i kakav je njezin život danas. 

Jedna stvar koju mogu sa sigurnošću reći i za koju se borim jest činjenica da o pobačaju treba govoriti. I da, to jest porođaj iako o tom djetetu nikad nitko neće pričati ili misliti jer nije ni došlo na svijet. Za svaku obitelj koja prođe kroz nešto takvo, to je doživotni ožiljak. 

Iako nemam odgovor na pitanje zašto se to događa, nadam se da će svi koji su iskusili pobačaj uspjeti pronaći mir i nastaviti sa životom. Nažalost, jako ih je mnogo. Na kraju, ako išta možemo naučiti iz slučaja Marka Zuckerberga i njegove supruge, to je da je u redu pričati o pobačaju jer pobačaj jest velika tema.